Svetica i vještica u svima nama

Promatram ovih dana kako jedni spremaju maske i režu bundeve (iako, vjerujete mi, u mojim očima bolje izgledaju u pećnici), a drugi vode rat protiv vještica, demona, duhova i pospješuju komercijalizaciju zapada što osvaja Europu (negativna reklama je najbolja reklama).

Živimo u svijetu prožetom dualnostima. Kako bi nešto doživjeli, shvatili i spoznali, moramo imati iskustvo cjelokupne materije ili stvarnosti koju želimo iskusiti. Sve se pojavljuje kao medalja s dva naličja: toplo i hladno, dan i noć, ljubav i mržnja, dobro i zlo, svjetlo i tama… Ovih dana zanimljiv je odnos sveca i vještice, dva arhetipska lika koji se nalaze svatko sa svoje strane medalje.

Ukoliko nešto potiskujemo, prije svega trošimo ogromnu količinu energije da to ostane skriveno.


I vještica i svetica

Vještica kao lik s kojim se nekada plašilo malu djecu, žena s negativnim prizvukom, koristi svoje sposobnosti kako bi manipulirala, ostvarivala neke svoje prohtjeve, a i nanosila zlo drugima oko sebe. Definicija same riječi kaže kako je to osoba koja ima moć drugima nanositi zlo, zla i svadljiva žena. Vjerujem da svatko na prizvuk ove riječi može dočarati sliku stare i naborane žene, bradavičastoga nosa koja leti na metli i prodorno se smije.
*

Drugi arhetip je svetac ili svetica, osoba posvećena visokim idealima, u službi dobroga i ljubavi. Osoba koja je, poput svakoga od nas, rođena s istim potencijalom, ali se kroz život usmjerila na dobro i pomaganje drugima. Ili je, pak, živjela neki oblik posvećenosti Bogu ili sl. Pojam sveca nije nikome nepoznat i svatko može nabrojati niz svetaca koji su ga se dojmili ili ga u nekom obliku inspiriraju.


Dodirne točke

Gdje su dodirne točke ova dva lika? Po čemu su oni slični? Prije svega i jedan i drugi nalaze se u nama. Svatko voli činiti dobro, to nam i pruža ona tako dobar osjećaj (bez lažne skromnosti). Ponekad volimo prikazati i našu dobru stranu svijetu. A, uostalom, čineći dobro drugome, činimo dobro sami sebi. Drugi aspekt, onaj negativan ili ono za što mi smatramo da nije dobro, da je „vražićak“ koji čuči u nama, često možemo skrivati i potiskivati. Možemo se sramiti ili osjećati krivnju zbog nekih osjećaja koje osjećamo, a koji su nam neprihvatljivi. Ponekad i čujemo: „Baš sam vještica!“ To su dijelovi nas samih, koje svatko negdje u sebi ima.

C.G. Jung davno je napisao: „Čovjek ne postaje prosvijetljen zamišljajući figure svjetla nego postajući svjestan tame.“ Upravo su ovo činili sveci, nisu se bojali tame u sebi. Gledali su i promatrali svoje „nesavršenosti“, prihvatili ih, a zatim iz njih učinili nešto dobro. Nisu potiskivali, nisu gurali u tamne kutke duše, znali su da ukoliko to učine, tek tada dolaze u opasnost. Prigrlili su „vješticu“ u sebi, od svoje sjene napravili su saveznika.

Ukoliko nešto potiskujemo, prije svega trošimo ogromnu količinu energije da to ostane skriveno. Ono što smo potisnuli projiciramo u osobe oko nas i neprestano privlačimo situacije koje nam žele osvijetliti baš taj dio nas.

Jedini način da izađemo na kraj s našim neželjenim dijelovima je da ih s ljubavlju prihvatimo. Da ih iz tame dovedemo na svjetlo dana. Tada nam oni postaju saveznici, a ne autodestruktivni dijelovi nas koji nam povremeno podmeću nogu!

Autor: Antonio Mrzlić

Halloween – moderan običaj tradicionalnih korijena

Štitnjača.hr

O životu sa štitnjačom. O životu bez štitnjače. O šarenim i sivim danima. I svemu između toga.

WordPress Ads